Planinski centar Petehovac
Jutro je, svježe i mirisno. Ležim na vidikovcu i promatram Delnice s visina. Pogledom pratim štekavca koji nadlijeće padinu koju zimi koriste skijaši dok je ljeti predivna livada. Dižem nos visoko u zrak, a povjetarac mi donosi opojan miris borove šume, cvijeća s obližnje livade i … (šnjof, šnjof)… srne.
Srne?
SRNE!
Ustajem i počinjem trčati koliko me šape nose. Uši mi para šum vjetra a rep vijori poput zastave dok…
- Mona. Mooonaaa. Mo!
Podižem glavu još uvijek pod dojmom sna, protežem šape umorne od lova i zijevajući sjedam pokraj kreveta. Opet su me probudili, a tako sam lijepo sanjala. Da mi se barem opet vratiti na Petehovac.
Idemo u šetnju, ranije nego inače (sigurno opet moraju raditi) pa poslušno izlazim iz stana, čekam lift, dižem glavu da mi stave lajnicu, njuškam kut zgrade (Dudo je već bio u šetnji, i Bo isto, prošao je i Vučko iz susjedne ulice…). Šetam poznatim kvartom, ‘čitam’ poruke poznatih i nepoznatih pasa i prisjećam se sna.
U Gorskom kotaru, iznad samih Delnica, na vrhu brijega ima jedan Planinski centar Petehovac.
Prije dvije godine bila je neka akcija na nekoj Kolektivi pa su moji ljudovi kupili par kupona. Ubrzo su nas spakirali, potrpali stvari u našu malu crvenu jurilicu i krenuli smo. Prvi sam dio puta mirno sjedila na stražnjem sjedalu, no kako smo sve više odmicali od Zagreba mirisi su postajali sve zanimljiviji pa sam i ja postala sve nemirnija. Kamo idemo?
Nakon nekog vremena auto je stao na parkingu. Izašli smo i tek što sam digla nos da uhvatim pregršt novih mirisa ugledala sam njega kako mi prilazi. Naćulio je uši, uzdignuo glavu i mahnuo repom – Bok mala, ja sam Max i ovo je moj brijeg. Kako se zoveš?
Mona – odgovorila sam, malo se odmaknula i pogledala ga. Hm, izgleda simpatično. Visok je, smeđe crne duge dlake i kitnjastog repa. Poprilično liči na Bena (njemački ovčar iz kvarta), samo je viši i ima gušće krzno.
- A Mona, ha? – na brkovima mu je zatitrao osmijeh, namignuo je – Talijanka?
Joj ne. Čak i on zna što ta riječ znači na talijanskom. Sad ozbiljno pomišljam poslati pismo gazdi Vladi u Perušić pa mu nabrojati sve šale na moj račun zbog imena koje mi je dao.
- Ne, Ličanka. – odbrusila sam i okrenula se prema svojim ljudima nadajući se da smo tu samo zastali na ručak. Šipak! F. je upravo vadio torbe iz auta, a S. je stajala nasred parkinga i divila se pogledu. Znači ipak ostajemo ovdje i sad ću danima morati trpjeti ovog samouvjerenog klipana.
No, klipan se pokazao kao divan domaćin. Tu mi je večer na poklon donio kost iz juhe (Ne vjerujete? Pogledajte fotku!), pa smo zajedno s vidikovca gledali Delnice dok mi je pričao dogodovštine s gostima.
Drugo su jutro moji ljudovi nakon kave uzeli ‘ligeštule’ i legli na vrh brijega dok smo se Max i ja igrali na livadi ispod njih.
Svaki smo dan išli nekamo na izlet – do Risnjaka, Lokava, Golubinjaka preko Japlenškog vrha i izvora rijeke Kupe sve do Zelenog vira i Vrajžeg (nije tipfeler) prolaza, a svaku se večer vraćali u Petehovac na pun tanjur mirisne juhe, gulaša s vrganjima i palačinki s domaćim pekmezom koje nam je gazda Srećko svježe spremao.
Ne moram vam ni reći kako mi je odmor brzo prošao i kako sam, nakon nježnog pozdrava, tužno gledala kroz prozor auta dok je Max stajao na terasi ispred ulaza i mahao mi repom.
Eh, to su bili dani…
Ping. Zvuk dizala vratio me u stvarnost. Ulazim u stan i odlazim na balkon okupan ljetnim suncem.
Liježem na svoj tepih i tonem u san.
Max i ja trčimo po livadi i igramo se s granom…
(PS poručuju vam ovi moji da je i njima bilo super i da su opet kupili te neke kupone tako da krajem ljeta sigurno idemo na Petehovac. JUPI! Ovog puta obećajem još iscrpniji izvještaj i još više fotografija.)
Planinski centar Petehovac
Polane 1A, HR- 51300 Delnice, Croatia
e-mail: petehovac@vip.hr
Tel: +385-51-814-901 | Fax: +385-51-614-001 | Mobile: +385-091-1800-020